-Piše: Milan Mišić

Bilo je, ne povratilo se! To je lajtmotiv serije medijskih pomena tokom prošle nedjelje, podsjećanja na događaj čija se desetogodišnjica upravo navršava: na globalnu finansijsku krizu koja je odavno dobila epitet najveće u istoriji.
Bilo, ali niko nije siguran da se neće povratiti. Naprotiv, prilično je upozorenja da samo što nije, da je današnja situacija po mnogo čemu slična ondašnjoj, da prije deset godina nije postavljena adekvatna dijagnoza i da, shodno tome, nije sprovedena odgovarajuća terapija. Jedan od naslova iz prošle nedjelje glasio je: ”Svet će ponovo da zabasa u veliku krizu”.
Uspomene na 2008. u svakom slučaju nisu lijepe. Uvod u haos bio je bankrot stogodišnje investicione banke „Liman braders” koji je zaljuljao temelje sistema, izazvao slom prenaduvenog tržišta nekretnina, a potom globalnu lančanu reakciju.
Glavni uzročnik bila je bankarska pohlepa, u mehanizmu koji je bio labavo regulisan i nedovoljno nadziran. Banke poput pomenute „Braće Liman” odobravale su kredite za kuće i stanove u najvećem broju slučajeva samo „na lijepe oči”, ne gnjaveći se da provjere da li će primaoci moći da ih otplaćuju.
Takvi, u žargonu Volstrita „sabprajm” (drugorazredni) krediti pretvarani su, u kombinaciji sa drugim, u „derivate” i prodavani takođe na brze prinose lakomim penzionim i drugim fondovima.
Neko vrijeme para je bilo za sve, da bi se na kraju pokazalo da se sve obavlja onako kako su to, početkom 90-ih kod nas radili čuveni nadri-bankari Jezda i Dafina: svima je lijepo dok traje, a kad prestane, kud koji. S tom razlikom da ovoga puta nije bila riječ o bezvrijednim dinarima, nego o milijardama, pa i bilionima svjetske monete, dolara.
Velike banke su se, dakle, igrale, pa preigrale. Pošto je riječ o kapitalističkoj ekonomiji, očekivalo se da će one to platiti i poći stopama „Liman bradersa”, pravo u propast. Ali to je prepalo političku elitu (Obama je bio tek izabran, kormilo je preuzeo u januaru 2009.), pa su posrnule banke (njih 12 od 13 najvećih) proglašene „suviše velikim da bi pale” - i jedna po jedna je spasavana državnim parama.
Kad je, godinu dana kasnije, podvučena crta, bilans je bio sledeći: bez svojih kuća i stanova (dakle bez životne ušteđevine, a u mnogo slučajeva i bez penzije) ostalo je blizu 900.000 Amerikanaca, ukupna vrijednost svih nekretnina opala je sa 3,3 hiljada milijardi, a do 2011. broj onih koji više nisu mogli da otplaćuju uzete kredite popeo se na 11 miliona.
A banke? Pa rekosmo, država im je bacila pojas za spasavanje i tom operacijom je praktično podruštvljen poslovni rizik finansijskog sektora, što i dalje traje. Ono što se dogodilo neposredno poslije sloma krajem ljeta 2008 - da su banke proglašene stubovima sistema koji ne smiju da se uruše - nije ostalo presedan, već je postalo novo pravilo. Velikom bankarskom biznisu date su odriješene ruke da opet špekuliše na veliko, ali ovoga puta sa uvjerenjem da kad pukne, opet neće pući po njihovim leđima.
Važan detalj koji otkriva autopsija krize jeste da bankarski bosovi iz 2008. ne samo da nisu, zbog svoje uloge u slomu, smješteni iza rešetaka, nego su u međuvremenu postali de fakto aristokratija. Kako se iznosi ovih dana, bonusi na Volstritu su normalizovani već poslije šest mjeseci od vrhunca krize, dok je „Goldman saks”, banka koja je preživjela zahvaljujući milijardama dobijenim od države, samo godinu dana kasnije svojim menadžerima isplatila rekordnih 16,9 milijardi. Menadžerskoj klasi je sve bolje, dok plate „srednje klase” (čiji su pripadnici svi koji žive od svog rada, a ne od kapitala) stagniraju.
Kad se svo ovo uzme u obzir, onda je sasvim uvjerljiva teza da su kriza i njen ne baš pravedan rasplet u stvari diskreditovali establišmente na vlasti. Njeni gubitnici su bili ti koji su izglasali Donalda Trampa i njegove klonove drugdje, zavedeni njihovom demagogijom i obećanjima brzih rješenja za sve probleme. Naravno, prevareni su, kako to, uostalom, obično biva.
Svi veliki igrači iz centra kapitalizma, Volstrita, danas su veći nego što su bili prije deset godina, a sa novim oreolom „nesrušivih” i opasniji. Ono malo regulative iz Obamine ere, njegov naslednik je uveliko demontirao. Na tržištu nekretnina opet je sve u zaletu koji će potrajati dok se u jednom momentu ne otkrije da je sve to opet rezultat bankarskih akrobacija. Sem toga, eskalacija američkog trgovinskog rata sa Kinom takođe sluti da međuvrijeme između dvije krize polako ističe.
Prije deset godina nisu bile pošteđene ni naše uboge ekonomije. Neki srpski političari su iz neznanja ili naivnosti, a po svoj prilici i jednog i drugog, finansijski slom u središtu kapitalizma proglasili za razvojnu šansu. Krajnji rezultat je da se današnja vlast hvali „rekordnom” stopom rasta od nešto preko 4 odsto - stopom koja je od 2000. do 2008 - bila najniža.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)